Alicia LEÓN RAMÍREZ

Životopis

Rođena sam 4. prosinca 1964. u Guamúcilu u Sinaloi.

Nekoliko mjeseci nakon mog rođenja cijela se obitelj preselila u Apoderado, selo u Rosariju u Sinaloi.

Imam devetero braće, a ja sam sedma po redu. Kad sam imala četiri godine umrla mi je mama, ali unatoč tomu tata nas je odgajao tako da smo imali zdravo i sretno djetinjstvo te se jako trudio da nam ne nedostaje ni hrane ni obrazovanja.

1987. sam diplomirala na školi prava Sveučilišta Autónoma u Sinaloi u gradu Los Mochis. Ubrzo nakon toga sam se udala i rodila svoju kći jedinicu Cynthiju. Odlučila sam se tada u potpunosti posvetiti domu i obitelji.

U rujnu 1989. živjeli smo u Tijuani, a ja sam počela raditi u jednom odvjetničkom uredu no ondje sam radila samo dva mjeseca jer sam počela osjećati bolove po cijelom tijelu. Početkom 1990. nakon mnogo pregleda i pretraga dijagnosticiran mi je reumatoidni artitis. Bolest se počela manifestirati jakim bolovima u laktovima i koljenima zbog čega dva mjeseca nisam mogla hodati.

Liječenje sam počela u bolnici IMSS, ali nažalost ondje su mi dali tako agresivnu terapiju da sam bila previše omamljena lijekovima te sam počela obilaziti homeopate i liječnike koji liječe prirodnim putem. No moja je bolest napredovala te je danas moje tijelo sasvim zahvaćeno, a posebno ruke i noge te od prije tri godine ne mogu obavljati svakodnevne kućanske poslove pa hodam s hodalicom. Trenutno živim u Los Mochisu u Sinaloi sa svojom kćeri, a braća mi pomažu da pokrijem naše troškove života.

Zahvaljujući prijatelju koji je sa mnom išao na rehabilitaciju saznala sam za grupu slikara koju vodi profesorica Lidia Chaidéz te me nagovorio da se i ja uključim. U srpnju 2007. došla sam u svojstvu posjetitelja u grupu slikara ustima. Bilo je prekrasno i vrlo emotivno, s divljenjem sam promatrala slike. U rujnu te iste godine upisala sam se na tečaj, u početku sam mislila da neću moći ni jednu crtu povući ustima jer mi je stalno ispadala olovka. Lidia me bodrila te sam tako počela slikati akrilom, a ubrzo nakon toga i uljanim bojama, a uvijek mi je na umu bio glavni Lidijin savjet; ‘ne boj se slikanja jer sve se može popraviti'.

U studenom 2007. započela sam raditi na svojoj prvoj slici uljanim bojama. Vrijeme koje sam provela na tečaju slikanja bilo je dragocjeno, ne samo zato što sam naučila slikati nego i stoga što sam dobila priliku biti okružena ljudima kojima nije bilo važno koliko truda moraju uložiti da bi nešto ostvarili. Oni su za mene bili stalan motiv da se i sama trudim i nastavim živjeti i raditi.

Sretna sam što mogu slikati i raditi nešto što prije nisam mogla, želim učiti i dalje jer obožavam svaki potez kistom te želim slikati dok god mi tijelo to dopušta.

Osjećam sreću dok gledam što sve ljudi na tečaju slikanja rade jer mi to ulijeva entuzijazam. Zahvalna sam Bogu na preokretu koji je omogućio da doživim u svom životu i na novim željama i nadama.