Rosa María ESCALANTE BEREA

Životopis

Rođena sam 11. studenog 1963. godine u glavnom gradu Meksika.

U petnaestoj godini doživjela sam nesreću u kojoj sam ostala nepokretna od glave nadolje.

Pogođena sam metkom u vratnu kralježnicu između drugog i trećeg vratnog kralješka što je paraliziralo sve moje ekstremitete, izgubila sam mogućnost pomicanja rukama i nogama jer ne mogu slati poticaje iz mozga u njih, takva vrsta invaliditeta zove se kvadriplegija. Šest mjeseci nakon nesreće provela sam u bolnici gdje sam imala i dišne zastoje te traheotomiju zbog nedostatka kisika u krvi. Čak sam morala naučiti ponovno sjediti uspravno jer sam padala prema naprijed, uspjela sam u tome jačajući vrat pomoću kojega sam uspjela i pisati na kompjuter, čitati i slikati, a sve to činim pomoću jednog aparata kojim upravljam ustima.

Najteže od svega bilo mi je odvajanje od obitelji. Majka je većinu vremena provodila sa mnom u bolnici, a moje troje braće morali su ostati kod rodbine. Unatoč tomu što neki misle, to je jako ujedinilo našu obitelj, moja braća i ja veliki smo prijatelji, oni su uvijek uz mene i pružaju mi pomoć i podršku, baš kao i moji roditelji.


Po povratku doma morali su adaptirati moju sobu i kupaonicu, proširiti ih da bih ja mogla prolaziti s invalidskim kolicima. Srećom, kuća je prizemna te nije bilo potrebno mnogo preuređivati.

Zbog nesreće sam izgubila jednu školsku godinu, ali ima i u tome nešto dobro jer sad imam prijatelje i kolege iz dvije generacije. Njima mogu zahvaliti što su pisali za mene i fotokopirali gradivo. Mnogo smo si pomagali jer sam ja njima dopuštala da u mojim kolicima skrivaju šalabahtere. Nikad nisam voljela usmene ispite jer bih postala jako nervozna i ničega se ne bih mogla sjetiti. Uvijek sam imala mnogo prijatelja čak sam i markirala s njima, a još se i dan danas stalno viđamo i sad me posjećuju s partnerima i djecom.
 
Oduvijek sam željela biti arhitektica ili dizajnerica, obožavam raditi rukama, ali zbog okolnosti sam odabrala studij Povijesti umjetnosti na sveučilištu Iberoamericana te kasnije poslijediplomski studij umjetnosti na sveučilištu U. N. A. M. Osim toga, obožavam čitati te sam slušala mnogo predmeta iz književnosti i filozofije da bih bolje razumjela različite pravce slikarstva u povijesti.

Danas mi je izlazak čak u šetnju ili u kino mnogo lakši. Prije su prilazi i rampe bili rijetki čak i nepostojeći. Mnoge stvari koje sam voljela raditi morala sam prestati jer je bilo odviše komplicirano baviti se njima. Odlazak u kazalište bio je prava avantura, morala sam izlaziti s vojskom prijatelja jer je sve bilo prepuno stepenica i svi skupa bi me morali nositi zajedno s kolicima.

Moja sklonost slikarstvu se pokazala još u vrlo ranom djetinjstvu. Odmalena volim slikati te sam uvijek više voljela školske zadatke koji su bile popraćeni crtežima.

Talent za slikanje sam naslijedila jer dvije moje ujne slikaju baš kao što je slikala i moja baka s majčine strane. A i otac mi je oduvijek dobro crtao. Majka nas je uvijek vodila na izložbe te nas je naučila cijeniti slikarstvo, kiparstvo, arhitekturu, ali i glazbu i književnost. No, ja sam se tek nakon svoje nesreće koja mi je oduzela mogućnost samostalnog kretanja počela profesionalno baviti slikanjem. Moja nesreća nije me srozala u životnu depresiju, nego mi je poslužila kao poticaj da probudim prikrivenu strast za slikanjem te ja slikam unatoč svim svojim fizičkim ograničenjima, naime ja slikam ustima.

Za mene je slikati ustima kao što je nekima slikati rukama, to mi se sad čini nešto prirodno i jednostavno iako mi je u početku bilo jako teško jer je moja invalidnost djelomično utjecala i na kretanje vratom.  Mogu slikati samo jako malene slike, a ako želim naslikati sliku većih  dimenzija moram slikati nešto poput slagalica za djecu, dijelove koje kasnije spajam što je jako zabavno, a slike su vrlo izražajne. U početku mi je najteže bilo manevrirati s kistom i miješati boje, proces adaptacije je trajao dosta dugo, ali sad mi je sve to relativno jednostavno.
 
Satove slikanja sam polazila na raznim mjestima: trenutno sam član grupe Arte Concepto. Moj je stil vrlo snažan i pun boja: veliko veselje izražavaju moje slike koje su odraz meksičkog kolorita. Teme kojima se bavim se temelje na prirodi. Volim slikati cvijeće, voće i pejzaže, no slikam i dućane, sela i meksičke motive. Svoja djela slikam različitim tehnikama, ali najviše su to ulja na platnu, akvareli i mješavine. Volim eksperimentirati s novim sredstvima jer tako svojim slikama dajem veću izražajnost.

Uz pomoć slikanja sam uspjela otkriti toliko emotivnih lica koja su i stvarna osjećajna lica, ali i zamišljena kao iz snova. Način na koji prenosim doživljaje na platno kao što je na primjer kolorit, koji definira moju osobnost, mi je pomogao da prebrodim mnoge poteškoće, i fizičke i emocionalne koje su kroz vrijeme prešle u drugu dimenziju. Svojim slikanjem želim ostvariti vezu s osjećajima i mislima ljudi koji ih gledaju uz posrednike kao što su teme poput prirode i pejzaža i intenzivnog kolorita. Rezultat zajedništva između gledatelja i slike odaje priznanje u umjetnosti.

Uživam u slikanju, slikajući sam naučila da nije najvažnije preživljavati nego živjeti svaki dan u potpunosti.

Sudjelovala sam na više od četrdeset i pet kolektivnih izložbi i jedanaest individualnih u Meksiku i u Europi. Član sam Svjetske udruge slikara koji slikaju ustima i nogama od 1993. godine. Članstvo u ovoj Udruzi mi je omogućilo da proširim svoja znanja i horizonte te sam se uz njezinu bezuvjetnu podršku imala prilike razviti kao slikarica, a zahvaljujući stipendiji mogu ići na satove slikanja u razne radionice, upoznavati druge umjetnike i na taj način prevladati svoje nedostatke.  

Svoja iskustva i aktivnosti imala sam prilike podijeliti sa slikarima iz zemlje i inozemstva što je nešto predivno jer možemo razgovarati o našim ideologijama, željama, snovima, idealima što nas zbližava u prijateljstvu jer nas u životu sve veže jedna posebna veza, a to je slikanje.

Primila sam i dvije nagrade Alfredo Guati Rojo te sam osvojila prvo mjesto na trećem natjecanju Edgaro Coglhan.

Trenutno radim u Udruzi Prvo Razmisli (Asociación Piensa Primero) čiji je cilj stvoriti svijest o prevenciji nesretnih slučajeva. Prvo razmisli je dio nacionalnog programa prevencije trauma leđne moždine. Ujedno je i pokušaj obrazovanja društva, a glavni fokus je educirati izrazito rizičnu skupinu – mlade. Projekt je osmislila Sjevernoamerička udruga kirurga. THINK FIRST. Cilj programa je educirati mlade o nepotrebnim izlaganjima riziku. Poruka naglašava činjenicu da je moguće voditi zabavan i uzbudljiv život bez ozljeda ako se prvo razmisli te se koristi um kako bi se zaštitilo tijelo.