Rubén ZAVALA RODRÍGUEZ

Životopis

Rođen sam 28.listopada 1956. godine u Ojo de Agua de Crucitas u pokrajini Palo Alto Estado u  Aguascalientesu u Meksiku. Bio sam deveto dijete u mnogobrojnoj obitelji s trinaestero djece, moj je otac bio g.Juan Zavala Reyes, a moja majka gđa. Crescenciana Rodríguez Segovia. Rodom su bili iz istog mjesta. Svake smo godine putovali iz Aguascalientes u Ocotlán Jalisco zbog prirode posla moga oca. U kišna smo vremena bili u Aguascalientes, a u vrijeme suše u Ocotlánu.


Moje je djetinjstvo bilo sasvim normalno, baš kao i sve druge djece, s puno prijatelja s kojima sam se igrao sa špekulama ili zvrkom, itd. Nikad nisam imao vremena za školu, budući da sam morao pomagati u kući. Stalna selidba iz jednog u drugo mjesto nam jednostavno nije dopuštala pohađanje škole. Odmalena sam išao s tatom na posao. Kad sam navršio 9 godina, počeo sam raditi u polju, gnojiti, oljuštiti kukuruz, pšenicu, proso između ostalih sezonskih plodova.

Sa svojih 12 godina nisam znao ni čitati ni pisati. Tako je prošlo moje djetinjstvo. Zatim je došlo razdoblje adolescencije između igračaka i sitnih zadataka koje su mi naredili roditelji. 25. rujna 1969. godine, kad sam skoro navršio 13 godina, sjećam se da mi je tata rekao da ih odvedem na ručak mojoj braći koja su radila u polju s gdinom. Pedrom Salcedom. Sjećam se da sam vrlo rano počeo ispitivati moju mamu je li jelo spremno da ga odnesem svojoj braći. Majka mi je govorila da je gotovo, ali na kraju se dočekalo očekivano vrijeme ručka i onda bih ga nosio svojoj braći u polje.

Dva su bratića išla sa mnom, Roberto y Trino Pérez, koji su isto svojoj braći nosili ručak. Nismo imali nikakvih novosti. Nakon što su oni pojeli i dok smo se vraćali kući, igrali bismo se u vodi jer je bilo kišno razdoblje. Sjećam se da smo morali proći pokraj žičane ograde, prvo su išli moji bratići, a onda ja. Dodirnuo sam elektirčni kabel pod naponom od 440 volti. Osjećao sam kako mi pritišće desnu šaku i htio sam je izvući lijevom, no nisam mogao pa je prošlo dosta vremena dok se nisam oslobodio.

Nakon što sam doživio strujni udar, mojih bratića nije više bilo tamo jer su otišli obavijestiti moju braću, budući da nisu bili daleko od mjesta nesreće. Tamo blizu je bio jedan odvodni kanal, nagnuo sam se da popijem puno vode jer sam bio jako žedan. Kasnije sam počeo hodati prema kući, no nisam imao snage. Osjećao sam se iscrpljenim da nastavim pa sam sjeo na kamen pokraj puta. Tamo su me pronašli moja 2 brata i moji bratići. Sjećam se da su me posjeli u kamionet i odveli u crveni križ u Ocotlanu, gdje su me samo rutinski pregledali. To se dogodilo u četvrtak 25. rujna, a u petak 26.rujna su me premjestili u bolnicu San Vicente u istom mjestu. U podne su  me premjestili u gradsku bolnicu u Guadalajari. Tamo me liječnici nisu pregledali sve do ponedjeljka 29. rujna jer je bio vikend i nitko nije dežurao, no već je bilo prekasno. Moje je ruke već bila zahvatila gangrena i morali su mi ih amputirati. Bio sam u komi tjedan dana, nisam znao što se događa oko mene. No, u svojoj sam nesvijesti imao divno iskustvo. Pokraj sebe sam vidio tamnoputog čovjeka i sjećam se da mi je rekao da neću umrijeti, nosio je košaru punu trave i moguće da je to bio sveti Martín de Porres jer je mojka majka jako pobožna.

Također se na trenutak moja duša odvojila od mojeg tijela i ubrzo nakon toga sam vidio liječnike i bolničarke kako mi ubrizgavaju injekcije po cijelom tijelu, a onda sam sjeo na mjesto neusporedive ljepote, na zelenu livadu punu bijelih golupčića, a izdaleka su se vidjela vrata s blještavim svjetlom koja su se otvarala kao da me pozivaju k sebi. No, ubrzo sam se vratio u stvarnost gdje su me čekali. Tamo sam proveo puna tri mjeseca, cijelo vrijeme je sa mnom u bolnici bio moj tata. Moja su se braća izmjenjivala i nikad me nisu ostavljala samog. Sjećam se da je mama, kad god je mogla, bi me posjećivala, uvijek bi me pitala kako se osjećam, a ja sam joj odgovorio da sam dobro.

Konačno je došao trenutak kad su me trebali otpustiti kući. To je bilo baš u vrijeme Badnjaka pa sam bio jako sretan što ću se vratiti kući sa svojim roditeljima i braćom u  Cuitzéo Jalisco  gdje smo živjeli.

Kad smo stigli kući, posjećivali su me moji prijatelji, rođaci i neki znatiželjnici koji su htjeli znati kako sam i u kakvom sam stanju, s obzirom na ono što su čuli o amputaciji mojih ruku; mislim da su žalili više od mene koji sam izgubio ruke. Moja obitelj i ja bili smo zahvalni Bogu što smo se svi zajedno vratili kući. Tako je prolazilo vrijeme i ja sam se polako oporavljao. Moji prijatelji odmalena me nikad nisu napustili, uvijek su dolazili po mene da se idemo igrati. 1970. godine kad smo se igrali igre u kojoj sam i ja mogao sudjelovati, upoznao sam gđu. Guadalupe Cuellar koja je šivala za gospođu Aliciju, suprugu inženjera Ulricha M.Sandera, koji je radio u tvrtki Celanese Mexicana. Gospođa Guadalupe je ispričala moj slučaj svome suprugu, a on je rekao da bi me volio upoznati pa su nas međusobno predstavili. Rekao mi je da mi može pomoći da mi stave proteze. Pričao je s inženjerom  Federicom Ortízom Albaresom koji je radio zajedno s njime u glavnom gradu Meksika. Njihove su obitelji obavile sve potrebne korake za moj ulazak u Centar za rehabilitaciju u Tlanépantli u Meksiku.
 

Fotografija kad sam imao 13 godina 1970. godine, časopis Celanese en Marcha


Ono što je uslijedilo nije bilo uopće lako. Kada je sve bilo spremno za moj prijem u centru za rehabilitaciju u glavnom gradu Meksika, obavijestili su moje roditelje kojeg dana i u koliko sati moramo stići u centar. Sjećam se da su jedne nedjelje usred noći gdin. Sender i njegov sin došli po mene. Moj je tata išao sa mnom, a u glavni grad Meksika smo stigli u ponedjeljak ujutro u kuću inženjera Federica Ortiza, njegove cijenjene supruge gđe. Herle Lune i njihove djece.

Par smo dana bili u kući obitelji Ortiz Luna dok smo čekali poziv od rehabilitacijskog centra. Sve je prošlo u redu, otpratili su me u centar i ja sam tada ostao sam. Moj se tata vratio u Cuitzéo mojoj majci i braći. Kad sam ostao sam, osjećao sam se vrlo tužno, ponekad sam plakao, ali nikad se nisam odvajao od svoje obitelji. Tako je prolazilo vrijeme i malo pomalo sam se privikavao. Bolničko je osoblje bilo vrlo ljubazno pa sam se osjećao bolje, no svejedno sam želio biti sa svojim roditeljima.

U centru su postojale razne radionice za vježbe, budući da je to centar namijenjen osobama s invaliditetom. Postojale su dvorane za žene, za muškarce i za djecu, u kojima sam bio ja. Nakon dva mjeseca rekli su mi da moram ići u školu i pitali su jesam li išao u školu u mjestu gdje sam živio. Sjećam se da sam im malo stidljivo odgovorio da ne znam ni čitati ni pisati. U centru su postojale osnovna i srednja škola, kako bi se mogli obrazovati djeca i adolescenti smješteni u centru.
Na kraju je došao dan kad sam trebao ići na nastavu. Učiteljica je bila mlada i nije obraćala puno pažnje na nas jer je ujutro dolazio njezin momak pa je izlazila iz učionice i pričala s njim. Prošlo je tjedan dana takvog ponašanja pa sam ja to rekao glavnoj sestri. Tako je prošlo skoro godinu dana i jednog dana, kad sam išao na vježbe, zaustavio sam se pokraj grupe ljudi koji su slikali. Njihova je učiteljica došla do mene i pitala me: “Bi li volio naučiti slikati?” Sjećam se da sam sav uzbuđen odgovorio potvrdno, a onda me ona pitala: “A s čime ćeš držati kist?” Ja sam joj odgovorio: “Ustima jer već znam pisati pridržavajući olovku ustima.”  Ona je odgovorila: “Jako dobro. Očekujem te idućeg utorka u deset ujutro.”

Kad sam došao u dvoranu, ispričao sam svojim kolegama i dežurnoj sestri Irmi da ću ići na satove slikanja. Sjećam se da se svima svidjelo i svi su mi čestitali zbog moje nove želje da naučim slikati.

1971. godine sam se vratio sa svojim roditeljima i braćom u Cuitzéo Jalisco, gdje su me upisali u školu Niños Héroes, osnovnu školu u istom mjestu gdje sam morao polagati razliku trećeg razreda. Prošao sam pa su me upisali u četvrti razred. Nitko od mojih školskih kolega se nije čudio što ja pišem olovkom u ustima. Svi su uvijek bili divni, sve je bilo dobro, osim što nisam imao učitelja slikanja pa sam morao nastaviti slikati sam, no to nije bio problem. 1974. godine završio sam osnovnu školu.

U srpnju te iste godine obavio sam potrebne korake za upis u srednju školu koja je bila u Ocotlánu, dva i pol kilometra od Cuitzéa, gdje sam ja živio (srednja škola Benito Juárez). Direktor i vlasnik škole bio je gdin. Raúl Topete Gómez, koji je bio jedna divna osoba.

Došao je trenutak kad sam morao promijeniti školu, pa tako i svoje školske kolege i učitelja budući da je za svaki školski predmet postojao drugi profesor. Kad sam prvi dan stigao u učionicu, nisam vidio ni jedno poznato lice. Svi su bili novi za mene, iako nisam zastao da uđem i pozdravim. Potražio sam slobodno mjesto, a zatim se približio jedan mladić koji me pitao može li mi u čemu pomoći. No, ja sam mu zahvalio i rekao da ne treba, da sam dobro, da ću mu reći ako ću nešto trebati.

Stigao je prvi profesor i počeo nas prozivati. Svatko je morao ustati da kaže da je prisutan. Nakon što nas je prozvao, najavio nam je diktat. Došao je do mene i pitao me: “A ti? Čime ćeš ti pisati?” Odmah sam mu odgovorio da ja pišem ustima na što su se svi okrenuli prema meni i gledali kako stavljam pero u usta i počinjem pisati. Zatim sam čuo žamor, pitali su se kako mogu pisati, a profesor me stalno ispitivao stignem li pisati diktat, a ja sam mu potvrdno odgovarao. Nakon što je sat završio, neki su dolazili do mene da vide kako izgleda to što pišem,a drugi da mi čestitaju i da mi ponude svoju pomoć. Tako je prošao prvi dan nastave u srednjoj školi i tako je bez nekih novosti prošao prvi razred. Nastavio sam učiti i slikati bez učiteljeve pomoći. Neki od mojih radova mi se nisu svidjeli, ponekad sam ih brisao, ponekad trgao jer nisam bio zadovoljan pa sam započinjao istu temu ili neku novu.

Nakon nekoliko mjeseci, inženjer Sánder me preporučio gdinu. Jesúsu Barajasu Sandovalu, koji je također radio u istoj kompaniji. On je došao po mene i pozvao me svojoj kući da me usmjerava u crtanju i slikanju budući da je pohađao školu likovne umjetnosti u Guadalajari.

Tako sam pohađao nastavu kod njega doma, naučio me klasificirati boje prema njihovom intenzitetu, hladne i tople boje, isto tako me naučio miješati boje da dobijem sekundarne boje.

Moja su se znanja širila i kako je prolazilo vrijeme, tako sam stjecao više prakse i poboljšao sam svoju tehniku, a i bio sam sigurniji da želim nastaviti ići u srednju školu. Tako je prošla ta školska godina, sudjelovao sam na nastavi slikarstva, učio sam za školu i davao sam satove likovne umjetnosti svojim školskim kolegama. Na kraju svake školske godine odlučivao sam ocjenu svakog kolege, ali sam se sa svima dobro slagao.

Otprilike sredinom srednje škole došli su učenici iz obične škole da oslikaju zid u hodniku škole pa su pozvali i mene da prisustvujem oslikavanju zida pod naslovom “oko mudrosti”. Oslikavali smo ljudske figure, drveće, geometričke figure, knjige i puteve koji su vodili do oka koje je bilo smješteno na sredini crteža.
Tako je završio treći razred srednje škole, neki nisu nastavili svoje školovanje, neki su se upisali u tehničku školu, a mi ostali na dodiplomski studij.

Ovo životno razdoblje ne bi bilo moguće bez podrške žene koja je uvijek znala moje fizičke potrebe, a takvu bezuvjetnu ljubav može pružiti samo majka.

Ona koja me uvijek dočekivala s jelom kad sam išao u školu. Samo njoj mogu biti zahvalan što sam bio čist i imao čistu odjeću. Nikad mi nije nedostajalo te velike ljubavi i nema toga što ona ne može postići.
Ove retke posvećujem njoj, ono što izlazi iz srca zahvalnog Bogu, mojoj majci koja će uvijek biti uz mene i uvijek će mi biti velika prijateljica i ja ću biti ponosan pokazati i reći svojim prijateljima i cijelom svijetu da ne postoji majka poput moje.

Onda je došao datum upisa na fakultetu u Guadalajari, budući da je dodiplomski studij bio u sklopu Sveučilišta u Gaudalajari.

Kad sam pohađao treći semestar, nastavio sam slikati sam sve dok jednog dana nisam ušao u dom kulture koji se nalazio blizu škole. Začudio sam se kad sam vidio da se tamo održava nastava crtanja i slikanja s učiteljem slikanja gdinom.  Marcosom Iñiguezom Romerom i učiteljem crtanja gdinom. José Luísom Martínezom.

Nakon nekoliko trenutaka su me pitali čime se bavim, ja sam im odgovorio da studiram i da isto tako malo slikam, da me Jesús Barajas podučavao slikanju i da slika ustima. Na to su me pozvali da se priključim njihovoj grupi i tako sam 1978. godine počeo sudjelovati na kolektivnim izložbama i nastavio sam studirati i slikati. Sudjelovao sam na izložbama u istom domu kulture u Ocotlánu i u državama Michoacána i Jalisca gdje je postojala kulturna razmjena, budući da je dom kulture iz Ocotlána pridružen Fakultetu likovne umjetnosti u Jaliscu.

Tako sam nastavio studirati, a kad sam mogao, prisustvovao sam satovima slikarstva u domu kulture i sudjelovao sam na kolektivnim izložbama s kolegama i profesorima.

Nakon dodiplomskog studija, upisao sam Inženjerski fakultet na Sveučilištu u Guadalajari, u istom gradu Guadalajare Jalisco, gdje sam s puno truda i rada diplomirao kao inženjer elektromehanike.

U studenom 1987. godine upoznao sam pokojnog gdina. José Morena, koji mi je opisao djelovanje Udruge slikara koji slikaju ustima i nogama. I on sam je slikao ustima i bio je član Udruge. Kad je vidio moje radove, rekao je da su kvalitetni i rekao mi je ako želim, mogu poslati molbu Udruzi jer bi mi pomogao gdje i kako poslati molbu. Odmah sam poslao molbu zajedno sa svojih 5 radova.

U ožujku 1988. godine gdin. José Moreno me posjetio u mojoj kući u Cuitzéu da me obavijesti da su razmotrili moju molbu i da sam postao stipendist Udruge.

Bio sam presretan što postajem član Udruge, to je bio blagoslov za mene. Od tog sam trenutka bio smireniji i više sam se posvetio slikanju.
U prosincu 1988. godine oženio sam se gđom. Berthom Neri Martínez koja je bila prava žena i družica u mojem životu. Zahvaljujem Bogu što sam je pronašao i što možemo dijeliti život.

Od 1990. do 1998. godine sam radio u svojoj struci u tvrtki Celanese Mexicana u Ocotlán Jaliscu. Nakon 1998. godine potpuno sam se mogao posvetiti slikarstvu i na taj način poboljšati svoju slikarsku tehniku i kvalitetu svojih radova.

Trenutno imam atelje u svojoj kući gdje mogu prenositi svoja znanja osobama s invaliditetom, ali i onima koje nemaju poteškoća.

Na taj sam način iskoristio mnogobrojne mogućnosti koje nam život pruža kako bih cijenio više samog sebe, ali isto tako više volio druge ljude.