VDMFK - Vereinigung der Mund- und Fussmalenden
Künstler in aller Welt, e. V.

Osnivačka sjednica u ožujku 1957. godine

U Vaduzu, glavnom gradu kneževine Lihtenštajn, 19. i 20. ožujka 1957. godine sastalo se 16 slikara ustima i nogama iz više europskih zemalja kako bi održali osnivačku sjednicu udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama. Pokretač osnivanja udruge je bio Arnulf Erich Stegmann iz Njemačke. On je bio taj koji je došao na ideju o osnivanju takve udruge i koji je u svojoj regiji tražio slikare ustima i nogama koji su pozitivno gledali na taj pothvat i tako postali osnivači udruge. Mogao je pronaći ukupno 18 umjetnika koji su bili spremni stupiti u udrugu. Svoj cilj i životno djelo ostvario je tih proljetnih dana kada je okupio 16 od 18 članova u Waldhotelu nadomak Vaduza, kako bi službeno osnovali udrugu VDMFK.  To je bio trenutak rođenja uspješne povijesti stare pola stoljeća.

Na osnivačkoj je sjednici Arnulf Erich Stegmann u svom obraćanju ostalima obrazložio svoj cilj. Pritom je naglasio: „Godine 1947., dakle, prije točno 10 godina, odlučio sam surađivati sa svim svojim kolegicama i kolegama koji isto kao ja ustima ili nogama stvaraju svoja umjetnička djela ako su oni za to spremni. [...] Zašto? U svijetu u kojem danas živimo, koji se često neprijateljski ophodi prema hendikepiranim osobama, takva udruga nudi veliku mogućnost za lakše savladavanje svih poteškoća, bilo da su one vezane za umjetnost ili život uopće. Jako je žalosno i apsurdno da teško hendikepirani umjetnik ili umjetnica (kao što je ovdje više puta dokazano), usprkos tomu što su u svojem stvaralaštvu postigli mnogo, ne smiju reći i javno istaknuti da njihova djela nisu nastala na normalan način, nego su stvorena ustima ili nogama kao zamjenom za ruke. [...] Za nas je rad i umjetničko stvaralaštvo ključ slobode. Zato sam u jesen 1947. godine upitao njemačkog umjetnika Brunu Schmitz-Hochburga je li zainteresiran za suradnju. Zatim nam se 1952. godine pridružio i austrijski slikar ustima i nogama Erich Macho; tada smo bili djetelina s tri lista. Kada sam doznao da na Ženevskom jezeru živi švicarski slikar nogama, Charles Pasche, posjetio sam ga i naša je djetelina postala četverolisnom. Kasnije sam otputovao u Nizozemsku, gdje sam stupio u vezu s gospođicom Corry F. Riet i gospođicom Riek de Vos. U Švedskoj sam posjetio gospodina Henryja Ullberga, koji je inače doživotno prikovan za postelju; rado je prihvatio suradnju s nama. Pridružili su nam se Madeleine Jars, Geneviève Barbedienne i Marie-Louise Tovae iz Francuske, Eugène Pirard iz Belgije, Elof Lundberg i Sune Fick iz Švedske i Irene Schricker i Cefischer (Carl Fischer) iz Njemačke, zatim de Munter ponovo iz Belgije i Evi Thor iz Švedske te Rolf Thomassen iz Norveške.“

Dnevni red toga 20. ožujka 1957. godine sastojao se od osam točaka. Jedna od njih bila je i izbor članova uprave. Nakon što je predsjednik Arnulf Erich Stegmann izjavio kako on ne može biti izabran, budući da bi kao osnivač i začetnik udruge VDMFK mogao cijeli života obavljati tu dužnost te da pravni savjetnik dr. Herbert Batliner također ne mora biti izabran, ostalo je izabrati još druga dva člana uprave. Na prijedlog predsjednika Arnulfa Ericha Stegmanna predložena su dva umjetnika, Corry F. Riet, slikarica ustima iz Nizozemske i Charles Pasche, slikar nogama iz Švicarske. Oboje su s jako dobrim rezultatima postali članovima uprave.

Toga je dana također i osnova otvorenosti udruge VDMFK. Na prijedlog pravnog savjetnika dr. Herberta Batlinera sljedeći je tekst jednoglasno uveden u statut: „Udruga VDMFK u pogledu vjere, svjetonazora i politike ima neutralno stajalište. Osobite sklonosti ili diskriminacija na osnovi vjere, svjetonazora ili politike nekog člana stoga nisu dozvoljene. Ovim tekstom Udruga je i formalno otvorena za sve kulture i njime se karakterizira velika otvorenost i pozornost koja se posvećuje hendikepiranim umjetnicima, neovisno o tome iz kojeg dijela svijeta i kulturnog kruga potječu.

Pariz, 1958. godine: Druga glavna skupština

Nakon nešto više od godinu dana članovi obitelji VDMFK okupili su se u Parizu na Drugoj glavnoj skupštini. Broj članova u tom je trenutku već iznosio 21. Novih 12 mladih umjetnika dobilo je stipendiju. Dvadeset slikara ustima i nogama iz 16 zemalja otputovalo je u glavni grad Francuske kako bi sudjelovali na glavnoj skupštini od 6. do 8. svibnja 1958. godine.

Edinburgh, 1959. godine: Treća glavna skupština

Na poziv nakladnika iz Velike Britanije, slikari ustima i nogama sastali su se u Edinburghu kako bi održali Treću glavnu skupštinu. Ta je sjednica bila u sjeni smrti članice uprave Corry F. Riet koja je preminula u studenomu 1958. godine, samo šest mjeseci nakon što je ponovo izabrana za člana uprave. Zbog smrti Corry F. Riet, članovi Udruge morali su na nepopunjeno mjesto u upravi postaviti novog člana. Tada su članovi delegatske skupštine za člana uprave izabrali slikaricu nogama i kasnije predsjednicu, gospođu Marlyse Tovae iz Švicarske. Tako su nakon glavne skupštine u Edinburghu u upravi Udruge bili sljedeći članovi: Arnulf Erich Stegmann, predsjednik, Charles Pasche, Marlyse Tovae te pravni savjetnik dr. Herbert Batliner.

Beč, 1961. godine: Četvrta glavna skupština

Četvrtog i petog lipnja 1961. godine 20 od 24 člana Udruge okupilo se u Beču kako bi sudjelovali na Četvrtoj glavnoj skupštini Udruge. Pritom je postalo jasno da se širenje Udruge neće zaustaviti na europskim granicama. Australac Athol Thompson prvi je umjetnik s prebivalištem izvan Europe koji je postao članom Udruge. Osim toga, popis stipendista koje Udruga potiče postajao je sve dužim i dobivao sve više članova iz inozemstva. Uz potporu jedne umjetnice iz Južne Afrike i jednog umjetnika iz Argentine, od 1961. godine Udruga je već bila predstavljena na četiri kontinenta. Rastući internacionalizam jasno se pokazivao i time što je već u listopadu 1960. godine održana prva izložba izvan Europe. Izložba je održana u Johannesburgu u Južnoj Africi i okupila je mnogobrojne medije koji su izvještavali o Udruzi. Prilikom glavne skupštine u Beču pojavile su se još dvije novine. Jedna je to da su članovi odlučili da se Generalna skupština više neće održavati svake godine nego svake druge, a druga je da tada po prvi put nije bilo potrebe za izborom članova uprave, budući da je na glavnoj skupštini održanoj dvije godine prije odlučeno da se izborni mandat produlji na četiri godine.

Madrid, 1963. godine: Peta glavna skupština

Peta glavna skupština održana 1963. godine u Madridu od posebnog je značenja u povijesti Udruge. U povodu tog susreta statuti udruge VDMFK podvrgnuti su temeljitoj reviziji koju su jednoglasno odobrili nazočni članovi. To ponovno utvrđivanje statuta bilo je nužno, budući da je broj članova i stipendista neprestano rastao i da se Udruga od 1963. godine proširila na sve kontinente svijeta. Nakon te glavne skupštine Udruga je imala 54 punopravna člana i stipendista u 22 zemlje.

Predsjednik Arnulf Erich Stegmann u svom je godišnjem izvješću izmjene statuta obrazložio riječima: „Budući da već imamo velik broj članova ne samo u Europi nego i u Americi, Australiji i Aziji, moramo donijeti odluke koje odgovaraju realnim uvjetima. Nadamo se da će se financijski temelj naše Udruge nadalje učvršćivati, nakon čega će mnogo mladih umjetnika koji trenutačno pohađaju i apsolviraju na umjetničkim školama i akademijama postati punopravnim članovima naše udruge.“ Pritom je predsjednik u skladu s protokolom izložio i sljedeće: „Prihvaćanjem sve više umjetnika s neeuropskih prostora u Udrugu, bila je nužna izvjesna izmjena koja se odnosi na glavnu skupštinu.“ To je konkretno značilo da se prisutni članovi slažu s prihvaćanjem delegatske skupštine u statute proširenja organa Udruge VDMFK. I ne samo to: Delegatska skupština od tog je trenutka postala najvišim organom Udruge i sastojala se od predstavnika tri izborne jedinice. To su bili a.) Europa i Afrika, b.) sve južnoameričke, srednjoameričke i sjevernoameričke države i c.) ostali svijet, kako je i definirano statutima. Svaka izborna jedinica s najmanje sedam članova mogla je poslati jednog člana u delegatsku skupštinu.  

Delegatska skupština imala je raznovrsne zadatke. Tu među ostalim spadaju i izbor uprave te odlučivanje o promjenama statuta. Plenarna sjednica također je nadalje bila organ udruge VDMFK i smatra se skupom svih članova. Ona se trebala povremeno sastajati radi donošenja odluka delegatske skupštine. Njima su predane iste ovlasti i zadaci "kao delegatskoj skupštini izuzevši izbore“, kako je navedeno u statutu iz 1963. godine. Nadalje, na osnovi statuta, predsjednik i pokretač Udruge, Arnulf Erich Stegmann, ostaje na položaju doživotnog predsjednika.

Toronto, 1965. godine: Prva delegatska skupština

Izmjene statuta od 1963. godine predviđale su nove mogućnosti delegatske skupštine. Već dvije godine kasnije došlo je vrijeme za održavanje Prve delegatske skupštine. Osim članova upravnog odbora okupilo se šest delegata izbornih jedinica i šest gostiju delegata iz Sjeverne i Južne Amerike u Torontu kako bi sudjelovali na toj skupštini. Nije samo održavanje delegatske skupštine jedino što je tada doživjelo svoju premijeru – skupština u Torontu po prvi put je izvan Europe okupila slikare ustima i nogama iz cijelog svijeta.

Predsjedniku je bila čast objaviti da je Udruga i u protekle dvije godine imala porast broja članova te da se još više proširila diljem svijeta. U trenutku održavanja delegatske skupštine u Torontu Udruga je imala 80 slikara ustima i nogama koji su bili njezini punopravni članovi ili stipendisti. To je bilo već 26 više od prije samo dvije godine u Madridu. Također je i broj država bio u stalnom porastu. Uključujući Brazil i Meksiko na američkom kontinentu te Indiju, VDMFK je bila zastupljena u 25 zemalja.

Broj članova koji je stalno rastao je naveo upravu da članovima delegatske skupštine predloži proširenje uprave, što su prisutni jednoglasno prihvatili. Time je ponovni izbor postao nuždan i po prvi puta u povijesti Udruge uprava je proširena. Tajnim glasovanjem delegatska je skupština za člana uprave izabrala slikara ustima Eugena Pirarda iz Belgije. Nakon delegatske skupštine iz 1965. godine upravu Udruge činili su Arnulf Erich Stegmann, predsjednik, Marlyse Tovae, Charles Pasche, Eugen Pirard te pravni savjetnik dr. Herbert Batliner.