Dr. Klaus Albert Schröder
Direktor Albertine, Beč
Povodom svečane obljetnice 50. godina postojanja i djelovanja VDMFK, u svibnju 2007. u bečkoj Albertini održana je međunarodna izložba na kojoj je prikazano 274 radova slikara koji slikaju ustima i nogama. Direktor muzeja je na svečanom otvorenju izložbe održao govor u kojem se osvrnuo na izvanredna umjetnička dostignuća umjetnika članova VDMFK. U nastavku prenosimo u cijelosti tekst predgovora izložbenog kataloga.
Dr. Klaus Schröder
Umjetnost od pamtivijeka obogaćuje ljudsku psihu – pomaže nam predstaviti si život podnošljivijim i ljepšim i u njemu uvijek pronalaziti nešto novo i uzbudljivo. Sami umjetnici međutim imaju unutrašnji poriv, oni ne stvaraju svoja djela primarno kako bi nas razveselili. Oni svoje emocije "moraju" izraziti i oblikovati život kakav osjećaju. Za njih su mogućnost umjetničkog izražavanja i stvaranja jednostavno pretpostavke za preživljavanje. Kod slikara koji slikaju ustima i nogama mogućnost umjetničkog izražavanja poprima još jedno dodatno, istinski životno važno značenje.
U ljudskom životu, u medicini, pa tako i u umjetnosti, nedostatak određenih organa ili sposobnosti, jednako tako i pokretljivosti, dovodi do snažnijeg razvoja nekih drugih sposobnosti, nerijetko i kreativnosti. Stoga takav nedostatak nije uvijek samo tragičan gubitak, on može i proizvesti nešto novo, pozitivno. Umjetnici koji slikaju ustima i nogama često nisu umjetnički djelovali prije gubitka sposobnosti korištenja ruku. Tragična sudbina iznjedrila je jedan novi senzibilitet koji je danas psihički, ali i ekonomski temelj njihovog života.
Našu povijest umjetnosti često pripovijedamo sa stajališta recipijenta – opisujući djelovanje umjetnosti na promatrača – a ne primarno sa stajališta umjetnika. Još prije samo dvadeset godina vladao je jedan sasvim drukčiji suvremeni umjetnički izraz od današnjeg. Mnogo toga što nije bilo dijelom zapadne Moderne smatralo se provincijalnim ili diletantskim. No, umjetnost je ipak uvijek bila, a danas je to više nego ikada, "pitanje dogovora". Umjetnički svijet neprekidno se obnavlja iz nutrine same suvremene umjetnosti. Suvremena umjetnost postala je sama sebi mjerom.
I veliki majstori 20. stoljeća morali su, a često su i željeli, najprije "zaboraviti" ono što su znali, kako bi otkrili nove puteve – dječji crteži, pučka umjetnost, umjetnost mentalno prikraćenih osoba, radovi afričkih i oceanijskih umjetnika postali su snažni utjecajni čimbenici. Slikari koji slikaju ustima i nogama pokazuju nam jedan potpuno suprotan razvoj. Oni su bili prinuđeni naučiti potpuno novu tehniku slikanja, usvojiti svoje umjetničko znanje u dvostrukom smislu. Njihova djela, njihovo stvaranje nastalo je kao šansa i nadomjestak za gubitak fizičkih sposobnosti. Njihovo svladavanje elementarnih teškoća proizvelo je vlastiti umjetnički izraz. Gotthold Ephraim Lessing zapitao se bi li Rafael i bez ruku postao velikim umjetnikom. Njegov je odgovor glasio: da – Rafael bi svejedno postao genijalnim majstorom kakav je bio. Jedino bi svima nama bilo teže u tome sudjelovati, to zamijetiti. Slikari koji slikaju ustima i nogama pronašli su način kako transformirati ono što nastaje u njima. Tako osiguravaju svoju egzistenciju i mogu se s mirom posvetiti umjetnosti. Time život svih nas postaje bogatiji.