VDMFK - Vereinigung der Mund- und Fussmalenden
Künstler in aller Welt, e. V.

Raúl ORTÍZ CARRILLO



Rođen/a: 09.08.1973
Mjesto rođenja: Ahome, Mexico
Stipendisti udruge VDMFK od: 2009
Način slikanja: Slikar koji slika ustima





Životopis

Rođen sam 9. kolovoza 1973. u Ahomi u Sinaloi u Meksiku.

Najstariji sam od troje braće.

Trenutno živim sa svojim roditeljima i braćom. U tom sam gradu pohađao osnovnu i srednju školu sve do drugog semestra pripremne škole za računovođu.

Po završetku drugog polugodišta, u dobi od 15 godina, dogodila mi se nesreća. Skočio sam na glavu u Río Fuerte, slomio vratnu kralježnicu na visini 5. i 6. kralježka te sam zbog medularnog oštećenja ostao nepokretan.

Nakon nesreće sam se morao preseliti u kuću mojih bake i djeda jer je njihova kuća bila bolje opremljena za moje potrebe.

Godinu dana bio sam na rehabilitaciji nakon čega su me odveli i u Sjedninjene Američke Države u bolnicu Shriners u San Francisco u Kaliforniju gdje sam se besplatno liječio četiri godine.

U  početku je i meni i mojoj obitelji bilo jako teško. Najteže je bilo prihvatiti invaliditet i prilagoditi se novom životu koji je bilo toliko drugačiji od onog prije. Unatoč svemu problemi su nas zbližili kao obitelj što je pomoglo mom tjelesnom, emocionalnom i socijalnom oporavku.

O mom stanju u početku smo čuli i mnogo lažnih informacija, a uz to su i naši financijski uvjeti bili loši, a sve je išlo u kombinaciji s nezainteresiranošću društva i diskriminacijom naspram nas osoba s invaliditetom, no uspjeli smo se nekako izboriti i danas ipak smatram da mnogo toga još moram naučiti i uživati u još mnogo stvari.

Od djetinjstva sam volio crtati olovkom, to sam činio iz zabave. Nakon nesreće želio sam nastaviti crtati, ali budući da sam izgubio osjet u rukama to mi se činilo nemogućim. U bolnici u SAD-u  upoznao sam  prijatelja, stipendista Víctora Manuela Reyesa Portilla koji mi je pričao o Udruzi slikara koji slikaju ustima i nogama te me pozvao da upišem tečaj slikanja ustima kod profesorice Lidije Chaidéz López koji se održavao u slikarskom ateljeu pri Pionirskoj Udruzi Osoba s Invaliditetom grada Los Mochisa.

U početku mi se činilo nemoguće, nikad ništa nisam radio ustima, a kamoli slikao. Od trenutka kad sam čuo za Udrugu slikara postao sam znatiželjan te sam želio vidjeti umjetničke radove tih ljudi, a želio sam i sam naučiti nešto novo jer sam slikati i crtati oduvijek volio.

Od trenutka kad sam se vratio crtanju i slikanju, od tada se moja životna perspektiva promijenila jer sam shvatio da se ne mora baš sve raditi rukama već se može i ustima, kao što se može slikati ustima.

Za mene je od velike važnosti činjenica da sam ostvario stipendiju koju primam od ožujka 2009. jer mi ona omogućava da usvojim tehniku slikanja ustima, da postanem produktivan i na taj način izbjegnem marginalizaciju od strane društva te da imam cilj i svjetlo u svom životu.