Ángel LUIS RODRÍGUEZ

Životopis

Rođen sam 2. listopada 1963. godine u Pochutli u Oaxaca u Meksiku.

Djetinjstvo sam proveo kao i sva ostala djeca u San Pedro Pochutli, igrao sam se na polju, radio na parceli i čuvao životinje koje smo imali.

Osnovnu sam školu pohađao u svom selu, a kad sam je završio počeo sam raditi kao građevinski radnik na nekim lokalnim gradilištima.

Kad sam napunio 16 godina već sam imao iskustva kao građevinski radnik zbog čega mi posla nije nedostajalo. Jednoga dana jedan od inženjera ponudio je nekolicini nas radnika posao na gradilištu u blizini glavnoga grada Oaxace. Učinilo mi se da je posao jako dobar pa sam pristao iako sam se po prvi puta morao udaljiti od svoje obitelji.

Gradilište na koje smo otišli bilo je vrlo blizu ceste te je na nekoliko metara od nas bilo puno kablova za struju i telefon.

Nekoliko mjeseci radovi su normalno napredovali. Kad bismo se penjali na treći kat, materijal smo morali nositi po nekim priručnim stepenicama od drveta koje su išle izvana. Dana 28. studenog 1980. ujutro rekli su mi da donesem neke šipke. Stavio sam ih na lijevo rame kao što sam to učinio već mnogo puta, ali primijetio sam da su šipke teže i veće nego obično.

Nosio sam ih, a na drugom katu ponovno sam ih namjestio jer sam osjetio da mi previše vise prema natrag. Kad sam stigao do prvog prekida na stepenicama okrenuo sam se udesno da nastavim uspon, a tada se sve dogodilo u manje od jedne sekunde.

Vrh jedne šipke previše je visio prema ulici i slučajno je dodirnuo jedan od kablova pod visokim naponom. Strujni udar koji me udario bio je toliko snažan da me odbacio nekoliko metara u zrak te sam pao na cestu.
Odmah mi je u pomoć pritekao vođa radova i kamionom sam prevezen u obližnju bolnicu. Zbog težine mojih ozljeda liječnici su odlučili prebaciti me u državnu bolnicu ‘Aurelio Valdivieso’ u grad Oaxaca gdje su uvjeti i oprema bili bolji.

Kako bi mi spasili život, morali su mi amputirati obje ruke. Nakon kirurške intervencije devet dana bio sam bez svijesti, a na oporavku sam proveo više od 8 mjeseci. Odande su me odveli u Centar za rehabilitaciju i fizički odgoj (CREE) gdje sam bio na fizikalnoj, ali i na psihološkoj i radnoj terapiji. Dobio sam metalne proteze zvane 'olovke’, na tom sam mjestu ostao gotovo godinu dana, a još tri mjeseca proveo sam u Centru za rehabilitaciju meksičkog instituta za zdravstveno osiguranje (IMSS).

Jednoga dana hodajući po ulicama u Oaxaci ušao sam u dom kulture gdje je bila neka izložba na koju je ulaz bio besplatan.

Prošetao sam mnogim salama te sam došao do dijela gdje su bile umjetničke radionice u kojima su se držali satovi slikanja, kiparstva, glazbe, poezije i književnosti. Privukla me likovna radionica te sam ostao promatrati učenike. U tom se trenutku učitelj okrenuo, a kad me vidio ljubazno me pozvao da uđem te me nutkao da se upišem u radionicu bodreći me da slikam ustima.

Tako sam i učinio, idućeg sam se dana vratio i kako me taj učitelj uputio otišao sam na razgovor s ravnateljem. Ispričao sam mu priču o nesreći, ponudio mi je pomoć i stipendiju da se upišem kao redovni učenik, a dobio sam i materijale za rad.

Tako sam ja 1982. počeo upoznavati fascinantan svijet umjetnosti. Ondje sam bio do 1985., a od 1986. tri godine zaredom sam polazio umjetničku likovnu radionicu ‘Rufino Tamayo’.

U svakom sam trenutku mogao računati na pomoć svoje obitelji te sam imao sreću da u životu upoznam prekrasne ljude, jedan od kojih je i osoba koja mi je bez ikakvih interesa pričala o postojanju Udruge slikara koji slikaju ustima i nogama koja se nalazi u glavnom gradu Meksika.

Iako sam kroz sate slikanja u domu kulture u Oaxacu i kasnije u radionici 'Rufino Tamayo' razvio svoje likovne sposobnosti, nisam pronašao način na koji bih promovirao svoj rad te tako ostvario financijska sredstva kojima bih pomagao svojoj obitelji i pokrivao vlastite troškove. To je bio razlog zbog kojega sam kad sam saznao za Udrugu slikara i mogućnost stipendiranja odlučio da ću je kontaktirati.

Nakon što sam poslao molbu zajedno s uzorcima svojih radova čekao sam odgovor i hvala Bogu, primljen sam. Član sam Udruge od 1999., koja je za mene jedna velika obitelj.